Doc. dr. sc. Nataša Rojnić Putarek, Referentni centar za pedijatrijsku endokrinologiju i dijabetes Ministarstva zdravstva RH, Zavod za endokrinologiju i dijabetes, Klinika za pedijatriju, KBC Zagreb
Redovita tjelesna aktivnost se uz pravilnu prehranu smatra jednom od osnovnih komponenti liječenja dijabetesa tipa 2, a sve je više dokaza koji sugeriraju da je fizička aktivnost važna i izrazito poželjna i u bolesnika s dijabetesom tipa 1.
Dijagnoza dijabetesa melitusa uključuje širok raspon bolesti koje su karakterizirane povišenom koncentracijom glukoze u krvi. Inzulin je jedini fiziološki važan hormon koji snižava razinu glukoze u krvi. Dijabetes može tako biti posljedica smanjenog izlučivanja inzulina iz beta stanica gušterače te tako nastaje šećerna bolest tip 1 (dijabetes melitus tip 1 ili inzulin ovisni dijabetes melitus). Šećerna bolest može nastati i kao posljedica smanjene osjetljivosti stanica jetre, mišića i masnih stanica na djelovanje inzulina što dovodi do šećerne bolesti tip 2 (dijabetes melitus tip 2 ili inzulin neovisni dijabetes melitus).
U djece i adolescenata najčešće se javlja inzulin ovisna šećerna bolest, odnosno radi se o dijabetesu tip 1 koji je nastao kao posljedica autoimunih procesa u organizmu.
S druge strane dijabetes melitus tip 2 (inzulin neovisni dijabetes melitus) u djece i adolescenata postaje važan javno zdravstveni problem u cijelom svijetu. Iako je u nas učestalost ovog oblika dijabetesa značajno manja, obzirom na epidemiju pretilosti koja u nas također poprima značajne razmjere pitanje je vremena kada će ovaj oblik dijabetesa po učestalosti činiti značajan dio naših bolesnika.
Uz inzulin i kontrolu šećera u krvi važnu ulogu u liječenju ima pravilna prehrana i tjelesna aktivnost. Redovito bavljenje sportom predstavlja jednu od važnijih mjera u liječenju i regulaciji šećerne bolesti kako u tipu 1 tako i u tipu 2 dijabetesa melitusa.
Važnost tjelesne aktivnosti
Brojna istraživanja nedvojbeno ukazuju na važnost tjelesne aktivnosti u liječenju i prevenciji dijabetesa tipa 2. Redovita aerobna tjelovježba dovodi do redukcije visceralne masti i tjelesne težine a bez redukcije mišićne mase, poboljšava osjetljivost na inzulin, kontrolu glukoze u krvi i krvnog tlaka, profil masnoća u krvi te sveukupni rizik od kardiovaskularnih bolesti. S obzirom na navedeno, redovita tjelesna aktivnost se uz pravilnu prehranu smatra jednom od osnovnih komponenti liječenja dijabetesa tipa 2, a tek su na drugom mjestu lijekovi koji pomažu snižavanju šećera u krvi te na kraju inzulin.
Sve je više dokaza koji sugeriraju da je fizička aktivnost važna i izrazito poželjna i u bolesnika s dijabetesom melitusom tipa 1. Dugoročni povoljni učinci redovite aerobne fizičke aktivnosti opisane u općoj populaciji mogu se očekivati i u osoba s dijabetesom tipa 1 te je preporučljivo u dnevnu rutinu uključiti redovitu tjelesnu aktivnost. Kliničke studije su pokazale da djeca i adolescenti s dijabetesom tipa 1 koji redovito vježbaju, imaju potrebe za manjom dozom inzulina za isti stupanj metaboličke kontrole. Te osobe imaju uglavnom bolju metaboličku kontrolu u odnosu na njihove vršnjake koji ne treniraju redovito. Fizički spremne osobe, osobito kompetitivni sportaši, obično imaju i bolju sliku o sebi te bolje razumiju važnost dobre metaboličke kontrole. S druge strane, povremeno vježbanje, nasuprot redovitoj tjelovježbi koja vodi boljem stupnju fizičke spremnosti, može dovesti do hipoglikemije ili čak dijabetičke ketoacidoze u bolesnika s lošom metaboličkom kontrolom bolesti. Da bi tjelesna aktivnost imala pozitivan učinak na život i zdravlje osoba s dijabetesom tipa 1, one moraju biti educirane i razumjeti učinak tjelesne aktivnosti na koncentraciju glukoze u krvi te biti spremni napraviti potrebne promjene u dozi inzulina i prehrani.
Tjelovježba i zdravlje
U osoba koje nemaju dijabetes, tjelovježbom inducirana hipoinzulinemija pojačava hepatalnu glukoneogenezu i glikogenolizu zbog redukcije omjera inzulin/glukagon. S druge se strane bolesnici s dijabetesom tipa 1 koji su ovisni o količini prethodno injiciranog inzulina, ne mogu osloniti na fiziološke mehanizme te ako provode aktivnost uz punu dozu inzulina pod rizikom su nastanka teške hipoglikemije. Proizvodnja glukoze jetrom ne može se dovoljno povećati da bi pokrila povećane potrebe za energijom u mišićnim stanicama. S obzirom na to da metabolički učinci tjelovježbe traju i više sati nakon prestanka tjelovježbe, smanjenje doze inzulina i nakon aktivnosti je neophodna. Nasuprot tomu, ako je prije početka tjelovježbe postojao veći deficit inzulina, vježbom inducirani porast koncentracije kontraregulatornih hormona (glukagon, adrenalin, kortizol hormon rasta) smanjuje kontrolu metabolizma glukoze i može dovesti do dijabetičke ketoacidoze. U loše kontrolirane djece i adolescenata s dijabetesom tipa 1 koji žele započeti tjelesnu aktivnost treba poticati poboljšanje cjelokupne metaboličke kontrole povećanjem doze inzulina prije započinjanja redovite tjelesne aktivnosti.
Nadalje, u dobro uvježbanim mišićnim stanicama uz pomoć inzulina glukoza se brže i lakše iskorištava i koristi za energetske potrebe. Istraživanja su pokazala da je redovita, svakodnevna tjelesna aktivnost jedan od najznačajnijih faktora kojim osobe koje boluju od dijabetesa mogu dugoročno održati dobru metaboličku kontrolu bolesti. Također su pokazala da među osobama s dijabetesom koje imaju dobru metaboličku kontrolu bolesti, oni koji se redovito bave tjelesnom aktivnošću imaju manju učestalost komplikacija i bolju kvalitetu života od onih koji nisu redovito tjelesno aktivni, te da je tjelesna aktivnost koja je u skladu s uzrastom, spolom i mogućnostima djeteta značajna ne samo za tjelesno već i za psihološko zdravlje djeteta.